Posle toliko vremena sam naterao sebe da nešto pribeležim na ovo parče elektronske hartije. Mogu da se vadim na razne nedostatke poput inspiracije, slobodnog vremena i budite sigurni da ću vas lagati…
Mislim da je iskrenije ono “mrzelo me”.

E sad, ostaće prekriveno velom misterije da li su me na ovaj potez naterali morski povetarac, večernja šetnja obalom, zrikavci koje slušam duboko u noć ili knjiga Marka Vidojkovića, kojeg iskreno poštujem, cenim i rado čitam, a koji dokazuje da danas svako može da napiše roman.
Naravno da Vidojković nije tema ove priče, a kada bolje razmislim određene teme ni nema, već samo zapisi jednog najobičnijeg berberina koji se namerio da baš danas nešto napiše.

6tag_180716-132210

I tako, nakon tri godine, evo me na godišnjem odmoru…dvonedeljna nirvana i kurcobolja, mislio sam, a znao da ću ispizdeti nakon pet dana, al’ nema veze, bitno je da mi to trenutno stanje savršeno odgovara.

Sasvim slučajno, tokom planiranja letovanja, odabir je pao na crnogorsko primorje, tačnije na Boku, i zaista mi nije bilo bitno mesto boravka za te tričave dve nedelje. Nakon ulaska u autobus napomenuo sam šoferu autobusa da nas odveze do poslednje stanice i nakon trinaestočasovne vožnje obreli smo se u Igalu.

Igalo je veoma lepo mesto poznato i kao lečilište. Još tridesetih godina prošlog veka dobili su potvrdu iz francuskog lečilišta “Vichy” o lekovitom svojstvu radioaktivnog blata koje se nalazi na “blatnoj plaži” ili Staroj banji, kako je stanovnici Igala nazivaju. Šetalištem dominira zgrada Instituta za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju “Dr Simo Milošević”. Sama plaža instituta je obezbeđena i rampama za invalide, kako bi i oni koji ne mogu da prošetaju došli do plaže i osetili čari koje nudi priroda.

I sve je to u redu, sve je na svom mestu.

WP_20160718_20_59_08_Pro

Prvog dana smo prošetali po lepo uređenom šetalištu i primetili da ima izuzetno puno dece u invalidskim kolicima uz pratnju svojih roditelja, decu sa štakama, decu sa smetnjama u kretanju kao posledica raznih paraliza. I nasmejani su svi, takoreći bezbrižni. Deluju kao da nemaju nikakvih problema, a imaju… itekako imaju.

Na decu sam osetljiv i to neću promeniti, nikada.

A ludilo opšteg pomodarstva proteklih godina na Balkanu nije zaobišlo ni ovo mirno mesto. I ovde se, kao i u Beogradu, mogu sresti razne fele, razne sorte ljudi, od poštenih i mirnih do beskrupuloznih i bahatih. Takvi osionisti su sveprisutni naročito tokom popodnevnih i večernjih sati. Ima ih u svim dobima, od adolescenata do penzionera.
I zamisli sada, babuskera zdrava i prava se izležava na rampi za invalidska kolica, klinac sa skuterom vitla među decom na štakama, sponzoruša se uhvatila svoje dzade i ne pada joj na pamet da se pomeri osobi sa protezom umesto noge.

Da se razumemo, ovde nije reč o stanovnicima Igala, već o turistima, kao što sam ja, kao što si ti dobri čoveče, kao što si ti draga moja.

I svašta se tu još može videti, i svašta se tu još može sresti, od babe koje na svom najnovijem superhajtek mobilnom telefonu ne zna na koju se ikonicu okreće kamera i vidno nervozna objašnjava prijateljici “ne ona što slika ‘vako, neg’ ona ‘nako” misleći na prednju kameru i mega-popularan selfi, preko raspalih sponzoruša koje izgledaju kao da su metnule prednje gumu od “tamića” u svoja usta, a zadnje u sise i dupeta do balavaca koji su tek naučili guzicu da obrišu, a ponašaju se kao da su u najmanju ruku popili svu pamet ovoga sveta.
I svi će oni otići kući srećni, baba sa gomilom fotografija u svom mobilnom telefonu, sponzoruša zbog besplatnog letovanja u zamenu za poneki kres sa svojim ulovom, a balavac sa lovačkim pričama o seksu, drogi i razrvratnom životu na moru.

6tag_170716-212158

A šta ćemo sa onom gorepomenutom decom, decom koja su se osećala srećno kada su iz svojih invalidskih kolica ugledala more, decom kojima je suza radosnica krenula iz oka kada su ih roditelji uneli u vodu, decom koja možda nikada neće stati na svoje noge?

Baš ta deca na mene ostavljaju najači utisak ovogodišnje odmora i večno će ostati u mojoj glavi. Kada god se pomene Igalo pred očima ću ugledati radosna i nasmejana lica baš te dece.

Srdačan pozdrav iz Igala

Već nekoliko dana se svim silama trudim da nešto napišem i totalno sam bezuspešan u tome. Kao što tele blene u šarena vrata tako i ja blenem u prazan list elektronske hartije i ništa mi konkretno, što bih mogao da zapišem, ne pada na pamet. Zaista se osećam bespomoćno.

Ponekad se dešava da žešće zabagujem i jednostavno ne znam šta bih zapisao, a osećam neodoljivu želju da pišem. Smorim se kao dete bez dinara u džepu ispred prepune prodavnice prelepih igračaka i dođe mi da se tresnem o beton i zamlataram i rukama i nogama. Dođe mi da zaplačem od muke. I bio bih spreman da u tom trenutku potpišem pakt sa samim đavolom, dočekam sabah sa šejtanom, da se upetljam u veštičije kolo, ako treba. Možda bih tada uspeo da iz sebe izvučem nešto konkretno, nešto opipljivo, nešto od čega bi mogla da nastane dobra, zanimljiva priča. I dok taj đavo ne raspiše konkurs za pisce u pokušaju, imaću ovakav problem. Baš veliki zajeb.

Dešava se i da nemam tih problema. Reči, nekako, same izlaze iz mene, ideje se rađaju sasvim spontano i na meni je samo da ih otkucam. I veoma je zanimljivo poigrati se sa rečima, izvući neke zaboravljene misli iz najmračnijih uglova mozga, zarotirati ih, ukomponovati i sve to lepo staviti na papir.

Kada sam počeo da piskaram sve je to ličilo na dobro zezanje. Prenositi sopstvene misli na papir je veoma zanimljiv posao, pogotovo ako to ima nekog smisla. Na taj način izbaciš iz sebe neka razmišljanja koja su sasvim sazrela u tvom umu i zaista osetiš veliko olakšanje nakon toga. I što više pišeš, želja za pisanjem je sve veća i osećaš se bezveze ako s’ vremena na vreme nešto ne staviš na hartiju. Nekako, imaš utisak da si zarobljen u tesnoj koži, a nemaš kud.

Tako je i počela cela priča. U glavi su se vremenom taložile misli, ljudi, događaji i sasvim slučajno mi je pala ideja da to zapišem, onako, više za sebe. Podelio sam glavne i sporedne uloge, odredio mesto i vreme dešavanja i započeo sa pisanjem. I izgledalo je skroz ludo. Zamisli, ja pišem. Napisao sam jednu priču i ispalo je ok, ali mi se učinilo da bih imao još mnogo toga da kažem. Nastavio sam dalje, ubacivao likove u neverovatne situacije, kombinovao, igrao se. Vremenom sam odlepio za pisanjem. Želja je iz dana u dan bila sve jača, volja sve veća. Stvarao sam nešto svoje, nešto vredno i bio ponosan na sebe. Počeo sam da razmišljam o tome da bi svega mogao da ispadne solidan roman, napravio koncept i nastavio sa besomučnim pisanjem. Pisao sam svakodnevno, prekucavao, brisao pa ponovo pisao i bilo je zanimljivo. Izmešto sam ljude i događaje kako mi je volja, uvaljivao ih u nezgodne situacije, menjao karaktere. Igrao sam se fikcijom do iznemoglosti. Nešto nepoznato iz mene je govorilo da treba da nastavim, da dovršim ono što sam započeo, objavim i ostavim za neke buduće naraštaje.

Jednog jutra sam seo ispred računara i nisam znao šta dalje. Narednog jutra se ponovilo. Iz dana u dan sam pokušavao da nastavim, ali sve što bih napisao izgledalo je odvratno. Imao sam utisak da je izvor u meni preko noći postao ponornica koja se gubi u mračnim dubinama i koja nikada neće ugledati svetlost dana.

I dalje pokušavam da nastavim ali sve što vidim ispred sebe je prazan beli list elektronske hartije.

Možda je sve ovo neka vrsta prezasićenja, možda trenutni nedostatak inspiracije, a možda samo prolazni mentalni blok. Možda će se već sutra, onako iznenada, pojaviti ideja koja zaslužuje da se pretvori u zanimljivu priči i stavi na papir. U svakom slučaju sam optimista i neću odustati makar morao da potpišem pakt sa samim đavolom, dočekam sabah sa šejtanom ili se upletem u veštičije kolo.

Od jutros sam nešto sav nikakav, što bi naš narod rekao, nakrivo nasađen. Probudio sam se neraspoložen, sa nekim turobnim mislima koje su se motale po glavi i na mah pomislih da će sve proći nakon prve popijene kafe, ali sam se gadno zeznuo. Turobne misli su tu i dalje iako sam u sebe ubacio minimum pet, šest  šolji one prave  turske ili domaće kafe, kako je kome po volji. U principu, to i jeste kafa koju volim i sve one bućkuriše u kesicama ili limenkama koje  prodaju po kioscima i prodavnicama, a nazivaju se kafama, ne priznajem. Ponekad, ako mi se prijede nešto slatko, smućkam tu hemiju i na taj način iznivelišem šećer u krvi.

Jutarnji program, po defaultu, onako uz jutarnju kaficu, priče o pridruživanju EU i NATO paktu, poboljšanju standarda… ma sve je to gomila praznih naklapanja. Godinama unazad to slušamo i čini mi se da su već davno odcvrkutali svoje, a da toga još nisu svesni. Sere mi se od politike i politiziranja. U celoj priči su najbolje vesele voditeljke koje se kezeče sa malih ekrana i da nisam svestan u kojoj zemlji živim pomislio bih svašta. Kada bolje razmislim, smeškao bih se i ja da dobijam kintu koju one dobijaju za svoje lažno smeškanje. Možda je najpametnije isključiti televizor i potruditi se da ostaneš normalan u ovoj zemlji ljubavi, istine i slobode.

Delimičan razlog svog neraspoloženja sam pronašao u vremenu. Natmureno nebo me preteći posmatra, onako ispod obrva, i imam utisak da će se narednog trenutka sručiti na mene i svom silinom sabiti u zemlju. Stvarno je odvratan osećaj kada pomisliš šta sve može da ispadne iz tih oblaka boje mastila. Razumeo bih da se to događa u jesen, ali u sred jula da se ovako sroza temperatura i pogorša vreme, to ne razumem. I ko o čemu, kurva o poštenju, baba o uštipcima, a mi o vremenu. Polako nas zahvata epidemija kolektivne meteoropatije i svi gledamo u nebo kada nam nešto nije po volji.


Možda razlog mog nezadovoljstva leži u činjenici da sam iz dana u dan sve stariji, sve mračniji, da postajem sve veći mrgud. Još uvek mi ne smetaju klinci koja tapkaju loptu po hodnicima, klinci koja urlaju ispod prozora ili se jurcaju po haustorima, ali ko zna šta nosi budućnost.  Ne bih voleo da jednog dana postanem dežurni policajac svog ulaza sa zadatkom da bezobzirnu dečurliju dovede u red. Ta pomisao me strahovito plaši i pre ću podići ruku na sebe nego postati dežurna karakondžula.

Ipak, kada bolje razmislim, možda je ovo samo prolazno nezadovoljstvo, trenutno neraspoloženje i možda nije sve tako crno kao što izgleda. Sutra je novi dan, nova šansa da se u samom startu obračunam sa tmurnim raspoloženjem, da doskočim turobnim mislima. Možda se i vreme prolepša, Sunce zasija punim sjajem, a tamni oblaci odlete daleko.

Možda, možda, možda…

 

 

 

Volim kafane, a zašto je to tako, ne znam ni sam. Jednostavno  ih volim. Još kao tinejdžer sam ih zavoleo, a ta ljubav ne prestaje ni danas i čini mi se da se savršeno slažemo. Godinama smo postali savršen tandem i nenadjebivo guramo napred.

Da se razumemo na samom početku, ne mislim na neka fensi mesta kojih u gradu ima i peviše, a pojedinci ih nazivaju kafanama, iz kog razloga, nemam pojma. Ne mislim na mlečne restorane u kojima pored bureka možeš popiti kafu i automatski ih nazvati kafanom, a pogotovo ne mislim na ekskluzivne restorane sa bogatim menijem u kojima, takođe, možeš kafenisati i nazvati ih gore pomenutim imenom. Ovoga puta mislim na prave pravcate kafane, zadimljene birtije, sa sve kariranim stolnjacima, po mogućstvu nemarno izbušenim žarom cigarete, prepunim limenim pepeljarama i sredovečnim konobarima u crnim pantalonama i belim košuljama sa leptir mašnama ili kravatama. Uglavnom su ljubazni kada očekuju napojnicu. Takva mesta volim da posećujem isključivo kada imam problem sa samim sobom i osetim potrebu za jeftinim i brzim opijanjem. Birtije su kao stvorene za to.

Pre nekoliko dana sam lutao gradom podsvesno tražeći baš takvo mesto i sasvim slučajno naleteo na jednu malenu kafanu. Odlučio sam da zauzmem busiju za jednim od stolova i naručio stomakliju koju u takvim situacijama gasim sa pivom. Bilo mi je potrebno brzinsko opijanje kako bih sto pre zaboravio svoj sjebani ego, a ta kombinacija je bila savršena. U kafani nije bila neka velika gužva. Jedan pijanac je kunjao za stolom u ćošku, odvaljen. Za susednim, dva pripita lika su glasno raspravljala o politici i bilo je očigledno da se nalaze u suprotnim taborima, dok je za trećim sedeo solista u malo boljem stanju od  svog kolege za prvim stolom. Konobar, koji je podbočen stajao za šankom i odbijao kolutove dima cigarete, povremeno se ubacivao u razgovor o politici držeći stranu čas jednom, čas drugom.  Poznavao ih je veoma dobro i znalački balansirao u njihovim raspravama. Znao je on i drugu dvojicu, ali oni nisu bili u stanju da razgovaraju. Jedino sam ja bio uljez u ovoj veseloj komuni, ali sam posle treće ture postao sastavni deo svega toga uklapajući se u ambijent, onako sa tupim i mutnim pogledom neprestano blenući u jednu tačku. Osećao sam se savršeno. Bar na trenutak sam zaboravio na svoj ego i ponovo postao super heroj. Znam da ću sutra ponovo biti u bedaku preispitujući i sebe i svoje postupke, ali me je za to sada bolelo dupe. Nastavio sam da pijem.

Ne znam koliko je vremena prošlo i kolika je količina alkohola koji je prostrujao mojim krvotokom, kada sam odlučio da krenem. Pozvao sam konobara koji je uredno naplatio ceh, ostavio mu napojnicu koju je uredno očekivao, uputio se ka izlazu i krenuo kući. Gegao sam se ulicama čas levo, čas desno, trudeći se svakog trena da ostanem na nogama i koliko toliko zadržim pravac. Put do stana nikada nije bio duži i kada sam ugledao svoju zgradu na vidiku osetio sam veliko olakšanje. Do četvrtog sam se nekako i dovukao uz pomoć gelendera, a pravi problem je nastao kada sam pokušao da otključam stan. Verovatno sam izgledao tragikomično, onako naslonjen na okvir vrata kako pokušavam da uguram ključ u bravu čas desnom, čas levom rukom. Na kraju sam uspeo tako što sam levom pridržavao desnu maksimalno se koncentrišući na krajnji ishod. Nisam ni pokušavao da zaključam sa unutrašnje strane, već sam nakon ulaska zalupio vrata, obučen se stropoštao na krevet i momentalno zaspao.

U narednom periodu ću se malo primiriti, ali čim naiđe novi problem sa egom, zauzimam svoje mesto u zadimljenoj kafani i krećem ispočetka. U to ime živeli…

 

REZERVNI PLAN  –  Vidi šta ću ti reći…

Rezervni plan (2) (1)

 IMATE LI REZERVNI PLAN?

 Rok bend Rezervni plan objavio je krajem oktobra 2014. godine za promotersku kuću Long Play svoj debitantski CD album “Vidi šta ću ti reći…”, kome je prethodio singl/spot “Kada se probudim”.

Spot možete pogledati na:

https://www.youtube.com/watch?v=UCxo5dQ1nOohttps://www.youtube.com/watch?v=UCxo5dQ1nOo

 

Rezervni plan (10)

 

Oko stotinu nastupa u tri godine postojanja omogućilo je Rezervnom planu da za album prvenac izbrusi devet autorskih rokenrol pesama sa primesama bluza, kantrija i popa, kojima je dodata i zanimljiva rokabili obrada stare sevdalinke “Kad ja pođoh na Bembašu”!

 Članovi benda iz Pančeva – pevač Bojan Košić, gitarista Aleksandar Travica, basista Vladimir Mandić, klavijaturista Bojan Ilić i bubnjar Zoran Galović – ističu da ono što sviraju “u suštini jeste rokenrol koji vuče korene iz muzike 80-tih na prostoru bivše Jugoslavije“.

 “Odrastali smo uz Čorbu, Dugme, Kazalište, Yu grupu…i svakako je to ostavilo uticaja na autorski rad benda. Ponosni smo što smo među velikanima naše scene tražili inspiraciju. Jednostavno se od korena ne može pobeći. Trebalo je to samo prepakovati u trend novog veka i prilagoditi današnjoj publici“, ističe Rezervni plan.

 Sniman u tom duhu, u pančevačkom muzičkom ateljeu “Stojanović” uz producenta Stefana Gaćešu tokom 2013. godine, album “Vidi šta ću ti reći…” donosi beskompromisnu čvrstu rokersku svirku – u klasičnoj ljubavnoj priči “Sinoć sam te video”, koncertnom favoritu benda “Vidiš da sam lud” i prvom singl/spotu “Kada se probudim” (odabran na insistiranje fanova!).

 

 

Rezervni plan (4) (1)

 

Za članove benda “Reci kako da odem” je produkcijski “možda i najjača stvar na albumu“, dok “Kišni dan (oblaci boje mastila)” odlikava jeziv ugođaj kada “hodaš sam po kišnom danu dok imaš utisak da te svom silinom nebo pritiska“. Slede, pesme o izneverenim očekivanjima “Samo gost i ništa više”, o ljubavnim nedoumicama “Koliko puta”, ljubavi na prvi pogled “Ona je ta” i o tome kako je voleti svim srcem “Tvoj”.

 U Rezervnom planu ističu da su nazivom “Vidi šta ću ti reći…” (osim što je to bila omiljena krilatica pevača Bojana u jednom periodu) želeli da skrenu pažnju “na sam album, na pesme koje pevaju o najvažnijoj stvari na svetu…ljubavi“.

 Domaća scena je poslednjih godina okrenuta socijalnim temama u tekstovima, pljuvanja po sistemu, samosažaljevanju. Razumemo da nam je to nametnuto, ali ipak glasamo za ljubav i želimo da se vrati to vreme kada se nismo petljali u političke teme. Pustite disk i prepustite se sanjarenju, putovanju kroz ljubav“, poručuju Pančevci.

 Ipak, kako se u rokersku priču Rezervnog plana uklapa narodna pesma “Kad ja pođoh na Bembašu”?

 ‘Bembaša’ je jedna izuzetna sevdalinka, pesma koja ima dušu i koju svi volimo. Početkom devedesetih često je izvođena na pančevačkoj sceni u rok aranžmanu i veoma dobro prolazila kod publike. Odlučili smo da je obradimo kao neki omaž toj sceni u tom vremenu. Brian Setzer i njegov ‘Mystery Train’ su poslužili kao inspiracija za melodiju“, navode članovi benda.

 CD Rezervnog plana “Vidi šta ću ti reći… ” možete naći u knjižari Vulkan i prodavnici Jugoton u Beogradu, i skinuti ga sa:

https://itunes.apple.com/us/album/vidis-da-sam-lud/id931186141?i=931186155&ign-mpt=uo%3D4

 

 

Rezervni plan (1)

 

KAKO JE NASTAO REZERVNI PLAN?

 

Rezervni plan osnovalo je u Pančevu tokom leta 2011. godine nekoliko ortaka iz detinjstva, koji su kao klinci imali dodira sa muzikom, ali kako je došlo vreme odrastanja i surove borbe za egzistenciju u Srbiji ranih devedesetih, muzika je ostala u drugom planu. Pošto su se iškolovali, zasnovali porodice, zaposlili i ostvarili se u svojim poslovima, u jednom trenutku pao je predlog da se okupe i zasviraju za svoju dušu. Prvenstveno zbog dobrog zezanja i kao dobar izduvni ventil nakon  posla. Ubrzo, uz sviranje obrada ex Yu hitova, novoosnovani bend je počeo rad na sopstvenim pesmama.

 Još uvek nismo imali ime, a već smo snimali u studiju. Dok smo prvu urađenu pesmu preslušavali, pevač Bojan je ustao i samouvereno rekao: ‘Vidi šta ću ti reći, ako mi posao krene naopako uvek imam rezervni plan – pevaću!’ Tog trenutka smo znali kako će nam se zvati bend i kako će nam se zvati prvi album“.

 U početku bend se kalio svirkama po manjim klubovima, ali kako je vreme prolazilo ukazala se prilika da sviraju na festivalima, kao što je Ex Yu Rock Fest u Starčevu (2012), Green Days u Pančevu (2014) i Rok zemljotresu u Kruševcu (2012), na kojima su binu delili sa poznatim imenima kao što su Van Gogh, Hladno pivo, Pekinška patka, Zemlja gruva, Crvena jabuka… Za tri godine postojanja Rezervni plan je stigao do broj od oko stotinu živih nastupa.

 U Kruševac smo došli ne znajući kakav je festival i koja se vrsta muzike preferira. Skapiramo da se nalazimo na mestu gde se svira mnogo čvršći zvuk od onog koji mi izvodimo! Šta da radimo, kako će publika reagovati na našu muziku, da li ćemo se uopšte izvući odatle? Povratka nema. Izađemo na binu – kad ono euforija! Sa prvim taktovima proverenih EX YU kavera publika počinje da hvata ritam i peva sa nama. Ispraćeni smo ovacijama nakon dva bisa. Ostaće nam u sećanju Kruševac i jedva čekamo da ponovo zasviramo u tom gradu“.

 U trenutku kad je diskografska industrija poprilično mrtva, i bendovi prelaze na internet objavljivanje singlova, za Rezervni plan nije bilo nedoumica da li da objave album “Vidi šta ću ti reći…” na CD-u ili ne.

Od samog početka smo odlučili da to bude CD. Svesni smo da je sve to neprofitabilno, ali nijednog trenutka nismo kalkulisali. Ovo smo uradili zbog naše verne publike i zbog nas samih. Nećemo se obogatiti, to je sigurno, ali ćemo svakako imati uspomenu na ovaj period. Osim sećanja biće tu i CD“.

 http://www.rezervniplan.com/

 

Rezervni plan (9)

 

 Rezervni plan o pesmama sa “Vidi šta ću ti reći…”

 

Sinoć sam te video – Prva stvar koju smo snimili i zbog toga zaslužuje da bude pesma koja otvara album.  Klasična ljubavna priča. Srećeš bivšu curu i ustanoviš da ti još uvek nedostaje. E sad, ponovo želiš da si sa njom, ali…

 

Vidiš da sam lud – Svi smo se ponekad našli u situaciji da u jednom momentu pukneš i želiš da ostaneš sam sa sobom, iako se svi oko tebe trude da ti ugode i da ti pomognu. E onda ti lepo dođe da sve oteraš tamo gde ne treba. Inače veoma volimo ovu pesmu i odlično prolazi na koncertima. Zaista dobra vožnja.

 

Kada se probudim – Za ovu pesmu je snimljen i spot, tako da je to i prvi singl sa ovog albuma. Video je rađen u pančevačkom klubu „Apolo“ tokom marta 2014-te. Pesma govori o onom osećaju kada se probudiš i skapiraš da si sanjao fantastičan san. U tom momentu ti je žao što si se uopšte i probudio.

 

Reci kako da odem – Produkcijski možda i najača stvar na albumu, pravi rock ’n’roll i ozbiljan kandidat za snimanje drugog spota. Svakako favorit. „Reci kako da odem“ priča o rastanku dve osobe. Shvataš da je kraj, vreme da spakuješ stvari i nestaneš, ali ne znaš kako ćeš dalje sam.

 

Kišni dan (oblaci boje mastila) – Hodaš sam po kišnom danu dok imaš utisak da te svom silinom nebo pritiska. Jeziv osećaj, zar ne. E kada se u tom momentu setiš nekih lepih trenutaka provedenih sa osobom koja ti je nekada mnogo značila, a više nije sa tobom, to je žešći bedak. Pesma govori baš o tome.

 

Samo gost i ništa više – Svi smo mi u životu imali priliku da budemo iznevereni od nekih osoba od kojih to nismo očekivali. Nije važno da li je to voljena osoba, bliski prijatelj… Shvatiš da si se zeznuo što si verovao, ali to je to. Jednu takvu situaciju  smo prepakovali u ljubavnu  tematiku i napravili pesmu.

 

 

Koliko puta – Koliko puta si razmišljao o tome da prekineš vezu i ostaviš dragu osobu, ali ti nešto ne dozvoljava da to uradiš…da li je to ljubav, navika ili nešto treće? Razmisli.

 

Ona je ta – Ljubav na prvi pogled. Kako vam se čini? E pesma govori baš o tome. Srećete osobu za koju ste sigurni da je vaš broj i spremni ste da joj sve poklonite, čak i sebe. Melodična polu-akustična pesma, nama izuzetno draga.

 

Tvoj – Da li ste nekada imali utisak da vam je draga osoba uvek na pameti, u svakom momentu vidite njen lik, čujete njen glas i srećni ste kada je tu? Jeste. To je znak da nekoga volite svim srcem. Ovo je priča o tome.

 

Kad ja pođoh na Bembašu – Ovu pesmu ne treba mnogo predstavljati. Poznata sevdalinka prepakovana u pravi rock ’n’  roll aranžman. Inspiracija za muziku je nastala dok smo slušali Brian Setzera u izvođenju čuvenog Elvisovog hita Mystery train. Svakako za preporuku. Poslušajte.

 

Rezervni plan (8)

 Fotografije  Milica Duždević

 PR Long Play Aleksandar Arežina

 

 

 

Još jedan vikend spušta svoje zavese, silazi sa scene i odlazi u zaborav. Ipak, kada se osvrnem, bio je to lep vikend, nekako poseban. Sve kockice su se poklopile, svaka je došla na svoje mesto obrazujući fenomenalnu sliku jednog, zaista, harmoničnog vikenda.

Sve je počelo još u petak. Gomila piva začinjena odličnom svirkom splitskog benda Osmi Putnik. Te momke sam upoznao pre dvadesetak godina kada su prvi put odlučili da posete našu varoš, donesu sa sobom dobar sound i mirise Jadrana u vojvođansku ravnicu.To je bio neverovatan doživljaj za mene, bezbradog tinejdžera željnog dobrog zvuka, jedno divno veče provedeno sa nekim kome se diviš. Godine su se ređale jedna za drugom, sumorna vremena zagospodarila ovim prostorima i ništa više nije bilo kao pre. Ipak, sećanja na to veče nikada nisu izbledela.

Pre nekoliko godina nam se ukazala prilika da se ponovo sretnemo i tu priliku nisam smeo da propustim. Videli smo se nakon svirke, popili nekoliko piva, proćakulali po koju, ispucali par fotkica za uspomenu i setili se starih vremena, dobrog zezanja i doba rock ‘n’ roll-a. Moj klinac, koji je tek kročio u pubertet i po mnogo čemu podseća na mene od pre dve decenije, sa oduševljenjem je pristao da mi pravi društvo. Od te večeri on ima nove idole, idole koje je lično upoznao i taj susret će, siguran sam, pamtiti do kraja života.

Proteklog vikenda smo se ponovo sreli i ponovo, uz pivo, proćakulali o starim vremenima i ponovo je nekoliko fotografija ostalo na memorijskoj kartici mog foto aparata. Negde pred zoru smo se rastali uz najbolje želje i što skoriji susret.

Subotnje prepodne sam nekako preživeo, a čim sam izašao sa posla počela je nova avantura. Uz zvuke tambura i hektolitre piva  ispratili smo takmičenje u spremanju riblje čorbe. Iskreno, bilo je teško odabrati svog favorita, ali nam to nije smetalo da provedemo prelepo popodne na gradskom keju. Iz cele te priče , sasvim slučajno se rodila jedna ideja. Naime, odlučili smo da u nedelju organizujemo okupljanje celog društva, nastavimo druženje i oprobamo se u kuvanju gulaša, naravno, iz kotlića. Iako spremanje gulaša nije imalo takmičarski karakter, ipak smo se  trudili  kao da se nalazimo na Svetskom prvenstvu. Što se nekog takmičenja tiče, opasno razmišljamo o tome. Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo da nismo imali podršku lepših polovina koje su bile zadužene za roštiljanje, kuvanje kafe i      donošenje hladnog piva kulinarskim stručnjacima poput nas. Istina, svojim savetima dale su svoj doprinos u pripremi ovog  remek dela. One, ipak, imaju više iskustva u u kuhinji. Sve u svemu proveli smo jedan divan dan.

 

 

 

 

 

 

 

 

I tako, prošao je još jedan vikend. Hrabro se pripremam da zakoračim u još jedan bezličan i neraspoložen ponedeljak, ali ovoga  puta to radim sa nekom neobičnom energijom, sa nekim posebnim elanom i znam da sa nestrljenjem očekujem novu priliku da se  ponovo dogodi jedan sasvim spontani, ovako savršen, vikend.

Razni ljudi su mi više puta u proteklih nekoliko godina govorili da sam se opustio, ugojio i otrembesio. Činjenica je da još od školskih dana nisam sklon fizičkim aktivnostima što i jeste prouzrokovalo sklonost ka gojenju. Ponekad sam znao da potrčim za autobusom, ali se to vremenom promenilo, uostalom, daleko je to od fizičke aktivnosti. Sada ne želim da trčim za njima, pobogu, doćiće drugi za nekoliko minuta. Znao sam da potrčim i za nekom dobrom ribom, ali kako je vreme odmicalo, postajao sam sve tromiji i se manje zainteresovan za takav vid treninga. Na pamet mi nije padalo da visim po teretanama, radim bicepse, tricepse i sve ostale grupe mišića za koje nisam ni znao da postoje dok nije postalo moderno da se razumeš u anatomiju mišićnog tkiva. Jebote, nekada su dobro plaćali da dižeš teret, a sada…

Jedini pravi trening koji sam primenjivao svih ovih godina je bio podizanje punih i spuštanje praznih krigli piva na stolove gradskih kafana, po nekoliko serija svakodnevno i nije mi ništa falilo. Doduše, stomak je postajao sve veći, a ja sve mlitaviji. I ne bih se nervirao da nije bilo pomenutih dušebrižnika za moje zdravlje koji su insistirali da povedem računa o njemu, dok sam još uvek u godinama kada mogu da se korigujem, da me ne bi strefio šlog ili infarkt. Dugo sam se lomio i na kraju, ipak, odlučio da ih poslušam.

Iz upotrbe sam izbacio pivo, vino, kao i sve napitke dobijene alkoholnom fermentacijom, izbacio sam bureke, pice, piroške i sve vrste testenina, koje prosto obožavam, izbacio sam slatkiše za koje bih i dupe dao, izbacio sam večeru bez koje imam noćne more, aritmije i glavobolje. Ha, počeo sam zdravo da se hranim i u principu nije loš taj režim. Istina, pomisliš da će ti izrasti perje od silne piletine ili da ćeš početi da dišeš na škrge od ribe koju si uneo u svoj organizam.

Već nakon nekoliko dana vaga je počela da govori kako sam smanjio telesnu masu i tek tada je proradio onaj inat o kojem svi pričaju. Uz svu tu korekciju ishrane krenuo sam da krljam bajs, radim trbušnjake, upražnjavam brzo hodanje. Iz dana u dan sam bio sve zadovoljniji i ponosniji sobom. Sve češće su se mogle čuti pohvale na moj račun, na račun moje upornosti i više ne pamtim koliko sam saveta dao, koliko mejlova sa dijetama i kalorijskim tablicama poslao. Bilo mi je drago što su svi pokazivali pozitivno raspoloženje zbog mog koraka da promenim sebe i što su svi bili zadovoljni sa mojim novim ja.

Sve je išlo svojim tokom i sve je bilo u savršenom redu. Krize koje sam u početku osećao, nestale su, a ja sam bio potpuno naviknut na novi režim ishrane. Svakodnevno je vaga radila u moju korist pokazivajući manju kilažu nego prilikom prethodnog merenja i za mesec dana bio sam slabiji za desetak kilograma. Stvarno sam se osećao sjajno. Sada je penjanje na četvrti sprat postalo jednostavno kao mazanje margarina na hleb.

I sve bi bilo super da na scenu opet nisu stupili dušebrižnici sa početka priče, ali ovoga puta sa sasvim drugim stavovima. Naslušao sam se priča kako sam bio slađi onako kao medvedić, kako nije dobro tako naglo slabljenje, kako bih morao da proverim krvnu sliku i da se konsultujem sa stručnim licima, jer sve govori da sam veoma bolestan ili, ne daj Bože, na teškim drogama.

Pitam se sada šta da radim, da li da ponovo počnem sa prežderavanjem i besomučnim ispijanjem piva, kako bi se vratio u onu usporenu i mlohavu fazu ili da nastavim da održavam svog novog sebe, ovakvog kakav sam sada? Ljudima je teško ugoditi, to znam, ali kako će se cela ova priča završiti, e to ne znam. Možda nastavim da budem onaj sa kojim sam ja zadovoljan, a možda ponovo postanem onaj stari, ko će ga znati. U svakom slučaju, više neću slušati druge, njihove savete i sugestije i mislim da je to najbolje.

Ubuduće radim kako mi je volja zato što mi se može.

Završila se peta epizoda ovogodišnjeg serijala u špansko srpskoj koprodukciji pod popularnim nazivom ”Vamos – Tamos”. Ponovo u glavnim ulogama Španac Rafael Nadal i naravno, Novak Đoković.

Osim popularnog Noleta, njegove porodice i devojke (moram priznati lepa nam snajka),  u sporednoj ulozi se pojavljuje i predsednik Republike Srbije, gospodin Boris Tadić i pitam se da li je put Engleske otputovao o sopstvenom trošku ili su to finansirali sponzori, tačnije, poreski obveznici. No, šalu na stranu.

Bravo Nole, zaista si pokazao svetu da si zasluženo broj jedan svetskog tenisa i da se zasluženo nalaziš na tronu. Danas sa ponosom možemo da kažemo da smo pripadnici srpskog naroda, da u vis podignemo tri prsta, a da se ne plašimo da će nas zbog toga optužiti i staviti na stub srama. Pokazao si svetu da nismo varvari i negativci, pokazao si svetu kako se igra tenis, pokazao si svetu kako se voli svoja zemlja. Iskreno se nadam da će i ostali sportisti slediti Novakov primer.

Danas Srbija slavi Novaka Đokovića.

Bravo kralju…

Otvorilo se nebo i ponovo lije kao iz kabla. Dokle više, bre. Istina je da ima neke romantike u rominjanju kiše, slivanju kapi na tek ozelenelo lišće, ravnomernom dobovanju po olucima i prozorima, ali ovo je prevršilo svaku meru.

Ne verujem da se Prever odlučio na pisanje o Barbari i kišama pod brestom po ovakvom pljusku. Glupo je i pomisliti da su Šerbedžiji po ovakvoj kišurini pali na pamet i Ines i kiše u listopadu na otocima, a to je tako romantično.

Mogao je onaj odozgore da sačeka jesen i izlije svoje emocije u predviđenoj sezoni kiša. Tada mu ne bih zamerao, a ovako…

Glupa kiša u glupom junu koji je postao glup baš zbog te glupe kiše. I šta sad? Najbolje je zablindirati se u sobu, pospuštati roletne i zadubiti se u sopstvene misli. Možda tamo pronađemo rešenje kako ubediti Svevišnjeg da pošalje malo sunčevih zraka, a kišu ostavi za tamo neki oktobar ili novembar. Čisto sumnjam da iko ima išta pametnije da radi po ovakvom vremenu.

Mrzim ponedeljke i već godinama se pitam zasto, ali ne pronalazim detaljno objasnjenje za to. Da li je to trauma školskih dana ili nešto drugo, ne znam i na sve moguće načine pokušavam da dokučim zbog čega mrzim baš taj dan. Svaki novi ponedeljak ostavlja nesagledive posledice po mene i da mogu da ga prespavam, zasigurno bih to i učinio. Stvarno su bezobrazni ti ponedeljci. Još kada do rane zore vodiš borbu sa zapušenim nosem pokušavajući na sve moguće načine da pobediš tu izraslinu na svom licu, onda ti dodje da ponedeljak smrviš golim rukama i pošalješ ga do vraga.

I tako, svanuo je ponedeljak, još jedan u nizu odvratnih ponedeljaka, i nadam se da će brzo proći. Čini mi se da je i zapušeni nos posustao, verovatno umoran od noćašnje bitke, a možda je odlučio da se samo malo primiri i odmori za nastavak borbe koja nas očekuje večeras. Možda će krenuti u ofanzivu u toku popodneva, a možda iz cele ove priče izlađem kao pobednik, ko zna. To bi zaista bilo lepo. U svakom slučaju treba preživeti današnji dan. Nema smisla da kukam i lupetam gluposti, vreme je  da nabacim smešak i hrabro zakoračim u još jedan bezlični ponedeljak.

© 2016 Berbernica Suffusion theme by Sayontan Sinha