Od jutros sam nešto sav nikakav, što bi naš narod rekao, nakrivo nasađen. Probudio sam se neraspoložen, sa nekim turobnim mislima koje su se motale po glavi i na mah pomislih da će sve proći nakon prve popijene kafe, ali sam se gadno zeznuo. Turobne misli su tu i dalje iako sam u sebe ubacio minimum pet, šest šolji one prave turske ili domaće kafe, kako je kome po volji. U principu, to i jeste kafa koju volim i sve one bućkuriše u kesicama ili limenkama koje prodaju po kioscima i prodavnicama, a nazivaju se kafama, ne priznajem. Ponekad, ako mi se prijede nešto slatko, smućkam tu hemiju i na taj način iznivelišem šećer u krvi.
Jutarnji program, po defaultu, onako uz jutarnju kaficu, priče o pridruživanju EU i NATO paktu, poboljšanju standarda… ma sve je to gomila praznih naklapanja. Godinama unazad to slušamo i čini mi se da su već davno odcvrkutali svoje, a da toga još nisu svesni. Sere mi se od politike i politiziranja. U celoj priči su najbolje vesele voditeljke koje se kezeče sa malih ekrana i da nisam svestan u kojoj zemlji živim pomislio bih svašta. Kada bolje razmislim, smeškao bih se i ja da dobijam kintu koju one dobijaju za svoje lažno smeškanje. Možda je najpametnije isključiti televizor i potruditi se da ostaneš normalan u ovoj zemlji ljubavi, istine i slobode.
Delimičan razlog svog neraspoloženja sam pronašao u vremenu. Natmureno nebo me preteći posmatra, onako ispod obrva, i imam utisak da će se narednog trenutka sručiti na mene i svom silinom sabiti u zemlju. Stvarno je odvratan osećaj kada pomisliš šta sve može da ispadne iz tih oblaka boje mastila. Razumeo bih da se to događa u jesen, ali u sred jula da se ovako sroza temperatura i pogorša vreme, to ne razumem. I ko o čemu, kurva o poštenju, baba o uštipcima, a mi o vremenu. Polako nas zahvata epidemija kolektivne meteoropatije i svi gledamo u nebo kada nam nešto nije po volji.
Možda razlog mog nezadovoljstva leži u činjenici da sam iz dana u dan sve stariji, sve mračniji, da postajem sve veći mrgud. Još uvek mi ne smetaju klinci koja tapkaju loptu po hodnicima, klinci koja urlaju ispod prozora ili se jurcaju po haustorima, ali ko zna šta nosi budućnost. Ne bih voleo da jednog dana postanem dežurni policajac svog ulaza sa zadatkom da bezobzirnu dečurliju dovede u red. Ta pomisao me strahovito plaši i pre ću podići ruku na sebe nego postati dežurna karakondžula.
Ipak, kada bolje razmislim, možda je ovo samo prolazno nezadovoljstvo, trenutno neraspoloženje i možda nije sve tako crno kao što izgleda. Sutra je novi dan, nova šansa da se u samom startu obračunam sa tmurnim raspoloženjem, da doskočim turobnim mislima. Možda se i vreme prolepša, Sunce zasija punim sjajem, a tamni oblaci odlete daleko.
Možda, možda, možda…
Sorry, the comment form is closed at this time.